Smart Change

Razmišljam o najdivnijim ljudima koje sam ikad upoznala i zbog čega su tako divni. Inspirisana njima, ovo su neke od stvari koje se trudim da svjesno praktikujem u odnosima sa drugima. Nisam uvijek idealna u ovome, ponese me trenutak, istrčim se, proklizavam, uplašim se… ali ovo je dio onoga što iz petnih žila pokušavam da njegujem u odnosima i radim najbolje što umijem.
Što su neke stvari koje tvoje omiljeni ljudi rade i nadaš se da ćeš i ti imati kapaciteta da ih uneseš u odnose sa drugima?

Ovih dana razmišljam o tome kako mi na momente djeluje lakše da prosto uradim stvari linijom manjeg otpora, onako kako se od mene očekuje ili kako bi drugi odobrili ili kako drugome prija ili na način da “ne komplikujem” i “ne talasam”. Nekad je primamljivo gurnuti sebe u drugi plan, malo se smanjiti, povući i zanemariti svoje vrijednosti i ono što nam je važno. (Pokušavam i da vidim čega se plašim, pa mi djeluje da je odustajanje od sebe validna opcija.)
Kada ponudim sebi utočište i bezbjednost, malo iste one empatije koju nudim drugima, brzo mi postane jasno da, iako bi mi možda trenutno bilo prostije da se samo prepustim dječijem impulsu da odustanem od sebe zarad nekog “većeg mira”, suštinski mi je uvijek bilo gore i teže kad sam sebe ćuškala u stranu.
Izbori koje pravimo nekad nisu laki, biramo između dvije teške stvari, i obje nose neku patnju sa sobom. Ali podsjećam se da imam kapacitet da nosim patnju koja je posljedica toga da ne udovoljavam drugima slijepo, a da je za mene ljubav prema sebi to što više neću da nosim patnju koja je nastala zato što sam odustala od sebe i onoga što je meni suštinski važno.
I zato neka mi ga ovo ovdje. Kao nježan podsjetnik i meni i drugima da stvari nisu uvijek lake, ali da možemo da budemo tu za sebe, koliko god djelovalo komplikovano, bolno i zbunjujuće.

Raspadanje od ljubavi nije romantično.
Ljubav ne treba da bude agonija.
Ljubav ne mora da bude igrična.
Može lakše, može nježnije, može toplije.

Ne možemo da prevaziđemo traume iz prošlosti i da se istovremeno pravimo da se nisu desile. Ne možemo da zaustavimo krvarenje ako se ponašamo kao da krvarenja nema. Ne možemo da zaliječimo rane i da istovremeno ne vidimo da smo ranjeni.
Uvijek je primamljivo da kažemo sebi da nam nije ništa, da nam ne treba odmor, pomoć i podrška i da je sve okej. Ali taj kamen iz grla neće nestati dok o njemu ne budemo pričali. To što ti ne da da spavaš uveče neće otići samo od sebe, sve dok mu ne daš ime i ne konstatuješ da je tu. Ne možemo i da se oporavimo i da se pravimo da nam nije ništa bilo.

Nasilje prema sebi je kada ubjeđuješ sebe da ti ne treba odmor.
Nasilje prema sebi je kada zahtijevaš od sebe da moraš fantastično da se nosiš sa svime u životu.
Nasilje prema sebi je kada se nikad ne naljutiš.
Nasilje prema sebi je kada gušiš svoju priču.
Nasilje prema sebi je kada ne praviš prostor za neprijatno i bolno.
Nasilje prema sebi je svako "nije mi ništa" kad ti je sve.
Nasilje prema sebi je kada ne daš da izađe ono što te ždere.
Nasilje prema sebi je što ne dozvoljavaš sebi da se pošteno isplačeš.
Nasilje prema sebi je kada ne tražiš pomoć.
Nasilje prema sebi je kada pristaješ na nešto radi mira u kući.
Nasilje prema sebi je kada sebi ne praštaš ono što ti je kod drugih okej.
Nasilje prema sebi je kada ubjeđuješ sebe da si umislila, da preuveličavaš, da si dramatična i da nije važno.
Nasilje prema sebi je kada pričaš sebi "nemam pravo da se osjećam ovako, drugima je gore".

Ljubav nikad ne očekuje savršenstvo i ljubav nikad nije "ćuti i trpi".