This is Origin

Pripreme i spajanja sa Kakaositom u tijeku.

Yum yum yum

Vidimo se u subotu u amfiteatru u Osijeku. Širimo srca od 19h!

🍫 🤎 🔥

Postoji prostor između onoga što je bilo i onoga što će biti. Prag na kojem se staro rastapa, a novo još nije potpuno stiglo. To je možda i neugodno mjesto, taj međuprostor—nesigurno, tiho i često nevidljivo drugima. Ali je prostor ogromne moći. Jer transformacija se ne događa uvijek glasno, naglo. Češće se odvija u tišini, u izborima koje nitko ne vidi. U prepuštanju koje nitko osim nas ne prepoznaje. U dubokom unutarnjem radu koji nas iznutra mijenja prije nego što je promjena imalo vidljiva na površini.

Ovaj tihi rad je svet - to je pravi temelj onoga što dolazi. Ali u svijetu koji cijeni samo ono što je vidljivo, mnogi od nas sumnjaju u njega, sumnjaju u sebe same. Pitamo se napredujemo li, imaju li naši pomaci smisla, ima li pomaka uopće?

Iz vlastitog iskustva: 𝐢𝐦𝐚! 𝐃𝐨𝐠𝐚đ𝐚 𝐬𝐞!

Nevidljivo nije ništa manje stvarno. Put i sve njegove transputice nisu ništa manje važne od odredišta. Samo putovanje jest odredište u sadašnjem trenutku! Nisi izgubljen, iako se možda osjećaš tako, nego si na prijelazu. Stojiš na samom pragu. Ali nema potrebe forsirati jasnoću ondje gdje se stvari još razvijaju, preslaguju i namještaju. Ne trebamo odbacivati vlastiti proces samo zato što je tih ili drugačiji od tuđeg ili ga trenutno ne razumijemo.

Vjeruj prostoru između. Vjeruj nevidljivom pokretu. Vjeruj sebi. Jer kada se sve počne slagati, kada integracija postane dublja odjednom vidimo - pa mi upravo svjedočimo rapidnom preslagivanju vlastite realnosti. Ali samo ako odlučimo prestati se koprcati u plićaku.

A za to je potrebno proći svoje strahove. Strah čuva prag i nema druge nego s njim ruku pod ruku, reći hvala i napraviti prvi sljedeći korak. Put onda postaje jasniji sa svakim korakom nakon toga.

Potrebno je razumjeti i da duhovni, Veliki Rad nije maraton. Nije stalni rast, stalna pozitivna evolucija, iako, sa svim padovima i ronjenjima po vlastitim sranjima, zapravo i jest. I nikako nije samo love & light.

Ponekad je to samo... 𝐦𝐢𝐫. Pauza u kojoj dopuštaš samome sebi odmor i da se sve slegne tamo gdje treba. To ne znači, naravno, odustati od svih praksi i rutina kojima smo gradili svjesnu promjenu, sjediti na kauču, prejedati se hranom koja nas zapravo ne podržava i buljiti u isprazne sadržaje (iako nam je i to nekad potrebno da shvatimo da nam to nije potrebno).

Možda ti je potreban samo pogled kroz prozor bez potrebe da "shvatiš poruku". Ili je stigao 𝐩𝐨𝐳𝐢𝐯 𝐭𝐯𝐨𝐣𝐞 𝐝𝐮š𝐞 𝐝𝐚 𝐢𝐳𝐚đ𝐞š 𝐢𝐳 𝐬𝐩𝐢𝐫𝐚𝐥𝐞 𝐩𝐨𝐩𝐫𝐚𝐯𝐥𝐣𝐚𝐧𝐣𝐚 i napokon počneš živjeti iz mjesta gdje je već dovoljno, gdje si zdrav i radostan. Gdje si potpuno ostvaren. Gdje život prestaje biti popis moranja i postaje tvoje osobno igralište. I onda shvaćaš da nisi lijen, zablokiran, neuspješan, spor ili koju god si već etiketu pronašao za sebe.

Možda si samo spreman počivati u svojoj istini, ne tražeći da ju stalno potvrđuješ.

U društvu koje slavi izgaranje i stalnu produktivnost, mjeri tvoju vrijednost prema onome što radiš i postižeš, gdje su čak i duhovne prakse često podložne pritisku da stalno napreduješ, stalno procesuiraš, stalno iscjeljuješ... uzeti pauzu, odnosno uzeti dopuštenje za utjelovljenje — i to svjesno, bez krivnje — postaje radikalan čin.

Jer tada govoriš:
𝘑𝘢 𝘯𝘪𝘴𝘢𝘮 𝘰𝘷𝘥𝘫𝘦 𝘥𝘢 𝘴𝘦 𝘥𝘰𝘬𝘢𝘻𝘶𝘫𝘦𝘮.
𝘔𝘰𝘫𝘦 𝘣𝘪ć𝘦 𝘪𝘮𝘢 𝘷𝘳𝘪𝘫𝘦𝘥𝘯𝘰𝘴𝘵 𝘪 𝘬𝘢𝘥 𝘰𝘥𝘮𝘢𝘳𝘢.
𝘋𝘰𝘷𝘰𝘭𝘫𝘢𝘯 𝘴𝘢𝘮 — 𝘪 𝘬𝘢𝘥 𝘯𝘦 𝘥𝘢𝘫𝘦𝘮 𝘯𝘪š𝘵𝘢 𝘥𝘳𝘶𝘨𝘪𝘮𝘢.

To je otpor sistemima (unutarnjim i vanjskim) koji te žele uvjeriti da moraš biti stalno u akciji, stalno u napredovanju da bi bio dobar, voljen, vrijedan. To je 𝐬𝐯𝐞ć𝐞𝐧𝐬𝐭𝐯𝐨 𝐦𝐢𝐫𝐚. To je odabir života koji poštuje ritam prirode, ciklusa, tijela. I zato je to i sveti čin. Jer vraćaš svetost ne u neko daleko Nebo, nego u svoje kosti, u svoj dan, u svoju tišinu.

To je postojanje bez napora. I ono već je medicina. A kada to sjedne onda shvatiš i da je dovoljna samo namjera da se prebaciš iz modusa manjkavosti i nedostatnosti, i uvidiš da je radost tvoja prava priroda.

Promjena se ne forsira, promjena se 𝐝𝐨𝐩𝐮š𝐭𝐚!

𝑺𝒕𝒖𝒑𝒊𝒕𝒊 𝒖 ž𝒊𝒗𝒐𝒕 z𝒏𝒂č𝒊 𝒑𝒐č𝒆𝒕𝒊 𝒖𝒎𝒊𝒓𝒂𝒕𝒊.
- Lao Tzu

Ušli smo u kolektivnu zimu; vrijeme duboke restrospekcije, vrijeme čišćenja, otpuštanja, umiranja. 🍂🧹 Do proljeća skidamo i otpuštamo viškove koji će nahraniti naše tlo, učiniti naš unutarnji svemir plodnim prostranstvom koje će sa novim ciklusom rađati nove ideje, nove navike, nove izbore, i nove nas 🌱(ako tako želimo). Dolazimo i do kalendarskog kraja godine, i za par dana ulazimo u Novu godinu, numerološku 9️⃣. Godinu završetaka, rezova, otpuštanja i opraštanja, godinu kada stajemo na kraj mnogim stvarima. Lažni životi za mnoge od nas više nikako neće biti mogući, jer osjetimo i znamo da su veličanstveniji, strastveniji i uzbudljiviji životi mogući. Znamo da radostan život ispunjen srećom, smijehom i ljubavlju je tu, teče u paralelnoj realnosti, tik do naše. I sljedeće godine mnogi od nas će shvatiti da nemaju drugog izbora, jer naša duša više ne može pristajati na manje. Ja ovu promjenu i poruke duše osjećam cijelu godinu, usudila bih se reći i zadnje dvije. I kada pogledam unazad, sve male promjene, sve nove navike i rutine koje sam stvarala i stvaram vodile su me upravo tamo gdje moja duša želi, iako se moj ego često pravio pametan, pa je cijeli proces znao biti poprilično čupav. 😅

Novu godinu, novi ciklus započinjem jako dubokim procesom čišćenja. I ne znam što me sve čeka u tom procesu (sama priprema me suočava sa masom samonametnutih ograničenja, kutija i kutijica u koje sam se pozatvrala, pričajući si Osobnu priču koja mi se ne sviđa, ali uz koju sam se identificirala), ali baš zato je prisutno uzbuđenje. Strah od nepoznatog sam zamijenila sa radošću kreiranja, umjesto zatvarajuće i ograničavajuće strepnje biram uzbudljivost i radost otkrivanja. Kada ne znamo što nas čeka sve je moguće. Polje je prepuno mogućnosti, i sve što smo ikada zamislili, pomislili u polju postoji, pa zašto ne odabrati iskusiti, doživjeti onu mogućnost, onu realnost koja nas najviše uzbuđuje umjesto one koja nam je najodbojnija i ograničavajuća? Osim ako vas baš pali osobna patnja i bol. I sama sam si to bila pretvorila u egzistencijalnu perverziju, gdje sam baš guštala u tome što sam jadna neshvaćena, otuđena, sa niskim samopouzdanjem i nedovoljno dobra. Kakva komedija!

Sada je vrijeme umiranja i otpuštanja. Koliko si p**a umro ove godine, ovaj mjesec, danas? Što si spreman otpustiti, skinuti, odbaciti? Što biraš utjeloviti i materijalizirati? Koje i kakve ljude puštaš u svoj Sveti prostor?

Hvala svim obrambenim mehanizmima, strahovima, tugama, paničnim blokadama mog unutarnjeg samosabotera, jer su mi služile, bile su mi prijeko potrebne da bih preživjela. Danas više ne želim i ne trebam krivnju, sekiranja i paničarenja oko budućnosti, brigu o tuđim mišljenjima, strah od neuspjeha, potrebu za validacijom izvana.

Samo vlastitim svjesnim odabirom možemo živjeti sretno i kako želimo, jer sve što nam se ne sviđa, a ne mjenjamo, mi zapravo biramo, bilo to svjesno ili ne svjesno, ali biramo! 💯

Zato, želim nam, svima predivno otpuštanje svega nepotrebnog, pozdravljanje starog i sretan, hrabar i neustrašiv ulazak u novo! Vrijeme je za nove odluke, nove ideje, NOVE ŽIVOTE! 🥳😎

#2025